Narodna verovanja u vezi biljaka

Evo baš me nešto kopka orah u zadnje vrijeme...
Zašto je orah tako "negativno" drvo u vjerovanjima na ovim prostorima?
Baš nešto gledam, činjenica je da ga ni životinje ne vole.Nikada nisam vidio niti jedno gnijezdo na orahu, niti sam vidio da se neka životinja odmara u hladu oraha.
Isto tako vjeruju i stari ljudi i ne vole biti u sjeni oraha ( pogotovo u Bosni ).
Dakle, zna li netko razlog tomu?
I nemojte ovo staviti na drveće, jer tamo nema previše poruka, a i zanima me mišljenje općeg puka.

Da se nadovežem šta sam ja našao:

Vjerovanja su upozoravala da neka stabla treba zaobići. To se je osobito odnosilo na orah, najnesretnije drvo, povezano s demonima (iako ono kao i mnoga nesretna stabla može djelovati i ljekovito). Južnoslavenski narodi vjerovali su da orah nikako ne smije saditi mlad čovjek jer, ako ga posadi, umrijet će onda kada deblo postane debelo kao mladićev vrat. U selu Djedina Rika u Hrvatskoj ne sade ni danas orah pokraj kuće jer se vjeruje da unosi razdor u kuću. Ispod oraha ne uspijevaju druge biljke pa se vjeruje da je njegova krošnja demonska. Zato naši stari nisu htjeli zaspati pod njim jer su vjerovali da bi se probudili bolesni.

Stabla i drveće su oduvijek bili usađeni u mitologiju i vjerovanje mnogih naroda i to od samih početaka postojanja ljudskog roda (U Edenskom vrtu nalazimo drvo života i drvo spoznaje). Tako su i stari Hrvati klasificirali stabla i drveće na sretna i nesretna, pa je ta i takva klasifikacija, samo u nešto blažem obliku, sačuvana u narodnoj mitologiji do današnjih dana.
-Stari su ljudi smatrali da je hrast iznimno sretno drvo, te su vjerovali da se u njegovoj krošnji povremeno skupljaju dobre vile. I u kršćanskoj mitologiji hrast zauzima vidno mjesto, jer je upravo od drva hrasta bio načinjen Kristov križ.
«Sretna» su stabla, pored hrasta, još smatrani vrba i bor, a ona koja izazivaju ili donose nesreću su orah, bazga i jasika, jer je po narodnoj mitologiji sam Bog prokleo neke vrste drveća, a naročito jasiku koja je, kao što je poznato, Krista odala Židovima.
Za orah je vladalo vjerovanje da je preko svojih dugačkih korijena povezan s podzemnim, dakle, demonskim svijetom, te da u njegovo deblo najradije udara grom. Do današnjih je dana uvriježeno mišljenje da će se onaj tko zaspi u debeloj i teškoj hladovini oraha probuditi bolestan, a možda se više, uopće, neće ni probuditi. Ma koliko bili željni odmora i osvježenja u vrelim i suhim ljetnim mjesecima ljudi su izbjegavali odmor u sjeni oraha. Isto se tako vjerovalo da se u krošnji oraha sastaju i često obitavaju vještice. Ako je u zimi, kad se najviše koristi, plod oraha suh i nejestiv (pišljiv), to je značilo samo jedno; da su u krošnji tog stabla obitavale vještice i takvo je stablo hitno trebalo potkresati ili čak posjeći.
Za bazgu se vjerovalo da se ne smije sjeći jer će onoga tko je posiječe zadesiti veliko zlo i nesreća.
Murva je, također, drvo koje se smještalo u kategoriju nesretnih i onih nepoželjnih u blizini kuća. Naime, vjerovalo se: -«ako njeno korijenje dopre do kućnih temelja da će iz te kuće izumrijeti muška loza.» Praznovjerje (ostatak poganskog vjerovanja) je bilo toliko uvriježeno, da bi ljudi, ukoliko bi se u jednoj kući zaredalo umiranje muških osoba, posjekli stabla murvi u blizini svoje kuće.
Prema pučkom je vjerovanju još postojala podjela drveća i bilja na one u koje se rado skupljaju vile, vještice i druga demonska bića, na ona koja se smiju ili ne smiju saditi uz kuće, crkve, groblja, te na ona u koja udara ili ne udara grom. (Neće grom u koprive.)

Znate vi možda još šta?

Kod nas u dvoristu je jedan ogroman orah i ispod njega su nam bile kucice za pse.Govorili su da kuce ne mogu da "stanuju "ispod ovog drveta i da zenke nece ostati skotne.Ipak, nekoliko puta smo imali "prinove"ali je jedna zenka na kraju (iz nepoznatog razloga )i napustila ovaj svet.
Nase kuce vise ne stanuju pod orahom!!
....Za svaki slucaj

Ja prvi put to cujem, bas me isprepada sa tom pricom ...
Znam samo da ispod mojih oraha nikad nije uspevalo cvece.

anja citat:

Ja prvi put to cujem, bas me isprepada sa tom pricom ... Znam samo da ispod mojih oraha nikad nije uspevalo cvece.

E pa da, i to isto!
A da ne govorimo slučano ostaviti auto ispod oraha na neko vrijeme.Možeš ga ponovno bojati.
A moram priznati da sama krošnja drveta ovako zimi, u maglovitim danima, izgleda poprilično jezivo...

Anton, potpuno si u pravu za orah.Treba ga sto dalje od kuce i ne zadrzavati se ispod oraha.

Fatka citat:

Anton, potpuno si u pravu za orah.Treba ga sto dalje od kuce i ne zadrzavati se ispod oraha.

Da, sjećam se...
A ja zasadio jedan ispred zgrade.
No, planiram zasaditi dvije tise do njega

DRVO - SIMBOL ŽIVOTA

Korenje i grane drveta dosežu od reke Tartara do neba, a plodovi su proizvod Zemljine vode i minerala i Sunčeve energije. Vergilije je opisivao jasen kao drvo poznato po dugovečnosti, čije korenje dopire onoliko u dubinu koliko njegove grane u visinu. Stari Skandinavci su upravo jasenom predstavljali Jigdrasil, univerzalni sistem koji je opisan u »Edi«, drevnoj nordijskoj zbirci mitoloških i epskih pesama. Zemlju opasuje zmija Midgard, njen vitalni princip.

DUHOVI DRVEĆA

U očima primitivnog čoveka ceo svet je živ, pa ni drveće i biljke u tom pogledu nisu izuzetak. On misli da oni imaju dušu sličnu njegovoj, pa tako i postupa s njim. »Kažu«, piše stari vegeterijanac Porfirije, »da su primitivni Ijudi živeli nesrećnim životom, jer se njihovo sujeverje nije zaustavljalo na životinjama, nego je bilo prošireno i na biljke. Jer zasto bi klanje vola ili ovce bilo veći greh od sečenja jele ili hrasta, kad je duša usađena i u drveće«?

Posle Grimovog proučavanja tevtonskih reci za »hram«, izgleda verovatno da su i kod Germana prirodne šume bile najstarija svetilišta. Ma kako to bilo, dovoljno je dokazano da je obožavanje drveća postojalo kod svih velikih evropskih ogranaka arijevske rase.


U verskoj istoriji arijevske rase u Evropi, obožavanje drveća igralo je važnu ulogu. Ništa prirodnije, jer je u praskozorje istorije, Evropa bila pokrivena ogromnim prašumama. Do prvog veka pre Hrista, Hercenska šuma prostirala se istocno od Rajne u nedoglednu i neznanu daljinu; Germani kod kojih se Cezar raspitivao govorili su kako su putovali dva meseca kroz nju a nisu joj videli kraj. U Engleskoj, šume Kenta, Sareja i Saseksa ostaci su velike šume Anderide, koja je nekad pokrivala ceo jugoistočni deo ostrva.


Kako je ozbiljno bilo to obožavanje u prošlim vremenima, može se videti po svirepoj kazni koju su stari nemački zakoni odredili za one koji se usude da oljušte koru sa živog drveta. Kazna je bila život za život,
život čoveka za život drveta. U Upsali, staroj verskoj prestonici Švedske, postojao je sveti gaj u kome je svako drvo smatrano božanskim.

U Grčkoj, divne jelove i druge šume još krase svojim zelenilom duboki klanac kroz koji Ladon žuri da se sastane sa svetim Alfejom, i još su se do pre nekoliko godina ogledale u tamnoplavim vodama usamljenog jezera Feneja; ali one su samo ostaci velikih šuma koje su u antičko doba pokrivale prostrane predele i koje su, možda u nekoj ranijoj epohi, pokrivale Grčko poluostrvo od mora do mora.

Svakome je poznato obožavanje hrasta medu keltskim Druidima, a njihova stara reč za svetiliste je izgleda istovetna po poreklu i značenju sa latinskom reci nemus (gaj ili šumski proplanak), koja još živi u imenu Nemi.

Mnogobožački Sloveni obožavali su drveće i gajeve. Litvanci su preobraćeni u hrišćanstvo tek pri kraju četrnaestog veka, a kod njih je još u to doba bilo rasprostranjeno obožavanje drveća. Neki od njih obožavali su izuzetno velike hrastove i drugo veliko lisnato drveće od koga su dobijali proročanske odgovore. Neki su održavali svete gajeve oko sela ili domova, a čak je bio greh prelomiti ma i jednu grančicu. Verovali su da onaj ko poseče granu u takvom gaju ili iznenada umre ili postane sakat.

Ima mnogo dokaza o rasprostranjenosti obožavanja drveća u staroj Grckoj i Italiji. U Eskulapovom svetilistu na Kosu, na primer, bilo je zabranjeno seći čemprese pod pretnjom kazne od hiljadu drahmi. Ovaj drevni oblik religije možda nigde u antičkom svetu nije bolje sačuvan nego u srcu same velike prestonice. Na Forumu, poslovnom centru rimskog života, Romulovo sveto smokvino drvo obožavano je sve do vremena carstva, a sušenje njegovog stabla bilo je dovoljno da zaprepasti ceo grad.

Slično tome, Hidaca-Indijanci Severne Amerike, veruju da svaki prirodan predmet ima svoju dušu ili, tačnije rečeno, svoju senku. Ovim senkama pripada izvesno poštovanje ili obožavanje, ali ono nije podjednako za sve njih. Na primer, veruje se da senke severnoamericke topole, najvećeg drveta u dolini gornjeg Misurija, ima inteligenciju koja može da pomogne Indijancima u izvesnim poduhvatima ako joj se pride kako treba, ali senke žbunova i trave od male su važnosti. Kad Misuri nadođe s proleća i počne da odnosi jedan deo svojih obala i da obara u svoje talase i veliko, drveće, onda se kaže da duh drveta plače sve dok se žile još drže za zemlju dok stablo ne pljusne u reku. Ranije su Indijanci smatrali za greh da poseku neko džinovsko drvo, pa su, kad im je trebalo velikih balvana, isključivo upotrebljavali drveće koje je samo palo.

Irokezi su verovali da svaka posebna vrsta drveta, žbuna, biljke i trave ima svoj duh, i imali su običaj da mu zahvaljuju. Vanike istočne Afrike uobražavaju da svako drvo, a naročito kokosovo, ima svoj duh; »uništenje kokosovog drveta smatra se ravnim materoubistvu, jer im to drvo daje život i hranu, kao mati svom detetu«. Sijamski monasi, verujući da je duša svuda i da uništenje ma čega znači nasilno oduzimanje njegove duše, ne bi nikako slomili granu drveta, »kao što ne bi slomili ruku nevinom licu«.

Ponekad se samo za naročite vrste drveća pretpostavlja da su nastanjene duhovima. U mestu Grbalj, u Dalmaciji, kaže se da među velikim bukvama, hrastovima i drugim drvećem postoje neka koja imaju seni ili duše, i ko poseče jedno od njih mora umreti, ili bar postati bogalj za ceo život. Isto važi i za drvo oraha. Ako se drvoseča boji da drvo koje je posekao pripada toj vrsti, on mora odseći glavu žive kokoške na panju tog drveta, i to istom sekirom kojom je posekao drvo. Ovo će ga čuvati od svakog zla, čak i ako je drvo jedno od onih koja imaju dušu.

U Kanga planinama, u Pendžabu, svake godine je žrtvovana po jedna devojka nekom starom kedrovom drvetu; seoske porodice davale su devojke po redu. To drvo je posečeno tek pre nekoliko godina.

Stari seljaci u nekim krajevima Austrije, još uvek veruju da je šumsko drveće živo i ne dozvoljavaju da se kora zaseca bez naročite potrebe; čuli su od svojih očeva da drvo oseća zasekotinu isto kao i ranjenik ranu. Pri sečenju drveta oni ga mole za oproštaj. Priča se da u Gornjoj Falackoj drvoseča još uvek krišom moli lepo, zdravo drvo da mu oprosti što će ga poseći.

U nekim delovima Bavarske, zelene grančice se stavljaju u kuće mladenaca, a ovaj običaj se izostavlja samo ako je žena blizu porođaja; u tom slučaju kaže se da je muž »sam za sebe postavio majsku grančicu«.

Kod Južnih Slovena, nerotkinja koja želi da ima dete obesi uoči Đurđevdana novu košulju o rodno drvo. Idućeg jutra, pre sunčevog izlaska, ona pregleda košulju i ako nađe da neki živi stvor mili po njoj, onda se nada da će zatrudneti te godine. Zatim obuče košulju, uverena da će biti plodna kao drvo na kome je košulja provela noć.

U nekim delovima Švedske postojao je bardtrad ili drvo-čuvar (lipa, jasen ili brest) u blizini svakog majura. Sa svetog drveta nije kidan nijedan list jer je svaka uvreda nanešena drvetu kažnjavana nesrećom ili bolešću. Trudne žene imale su običaj da obgrle drvo da bi imale lak porodaj.

Kod nekih crnačkih plemena u oblasti Konga, trudne žene naprave sebi odelo od kore svetog drveta, jer veruju da će ih to drvo spasti od opasnosti koje prate porođaj. Priča, da je Leta obgrlila palmu i maslinovo drvo ili dva lovorova drveta, pre nego što je rodila božanske blizance Apolona i Arternidu.

Duhovi drveća kao prirodni fenomeni su i dalje veoma živi..



www.fenomeni.co.yu/ind...ge0012.htm

Čula sam još kao dijete, razne ružne priče o orahovom drvetu. Premda, sjećam se, da je orahovo drvo u mom zavičaju bilo rijetka vrsta, upamtila sam dva ogromna stabla.Dječaci su obično još zelene plodove
brali, pa bi ih trljali o kamenje, i onako bijelo jezgro dijelili sa nama curicama, koje smo se držale po strani. S razloga što smo zazirale od tih stabala, a i s razloga što su posle tih njihovih berbi, imali potpuno crnu kožu rkuku. Pa je zbog toga bilo ne samo grdnji nego i batina.




Trčale smo pored njih kao da će nas uloviti granama i progutati. Ako sam morala tuda proći sama odvraćala sam i pogled od njih.
E sada, na placu imam dva, takođe, ogromna stabla, zatečena uz vikendicu koju smo kupili. Ja ne volim ni plod od oraha, od tih davnih sjećanja, valjda. Ne volim ni svake jesni da skupljam toliko mnogo lišća, više puta u jednoj sezoni. Takođe na proljeće, skupljam otpale rese, cvjetove oraha, jer oboje trotoar oko kuće, a tamo gdje padnu naprosto ugine trava. Mnogo su blizu kuće.
Naprosto ih ne volim. Jedino, njihovo postojanje opravdava to što su dekorativni, jer čak skoro ni ne rađaju, zato što moj suprug neće ništa od postojećih voćaka da tretira hemijom.
Tako da vodimo hladni rat, zbog tih stabala oraha. Zadržava ih, jer su tu zaista jaki udari košave, pa kao usporavaju vjetar i štite tako od njeg avinograd.
Neznam kako da ga privolim da posječemo ta sabla.

Kada sam zivela u jednoj staroj kuci sa ogromnim dvoristem, pored velike jabuke na kojoj je visila ljuljaska, dunje, tresnje, na koji ma sam sa bratom cekala zalazak sunca, imali smo i jedan matori i veliki orah. Dobro smo se uvezbali u gadjanju njegovim plodovima, pa su mi od njega u secanju ostale,uglavnom, neke pozamasne cvoruge po glavi.:D Nikad mi nije smetao, u nekom drugom smislu, cak sam umela i dobru sarmu da spremim od velikih mesnatih listova, sa nesto peska i vode iz neke barice. Sad ne umem da spremim tako dobru sarmu. Kad bolje razmislim, mozda mi se tu negde neopazeno provuklo neko prokletstvo od oraha...

Mnogo lepa tema. Hvala, Antone, Oki...

A ja i moji drugari najvise voleli da se igramo ispod oraha!
I danas,na sad mnogo vecem orahu,ispred moje kuce,stoji moje ime i ime svih nas na granama.Svako je imao svoju granu pa smo se podpisali.
Nikad tu nismo sadili cvece,ali trava je tu uvek dila najbolja i najmeksa!

e da sam juče, bože me prosti, otišla na onaj svet, ne bih znala za ovo verovanje. Koliko se sećam, kad si ispod oraha nema muva, plod je vrlo ukusan, čak ga i veverice konzumiraju, pravi se dobra rakija-orahovača, debela je hladovina, njegove grane sa lišćem su naše bake stavljale među perine u ormare da nema moljaca... Sigurno sam još nešto zaboravila. Ja lično mislim da su to samo verovanja.

Zaboravila si, moze i kosa da se farba...

Eto ko misli na mene. Moja Cimbi . Znala sam da ću nešto da zaboravim. A evo zaboravila sam i kolače i palačinke sa orasima, i orasnice i .... Pa setite se i vi nečega.

Nerro citat:

8O njegove grane sa lišćem su naše bake stavljale među perine u ormare da nema moljaca... Sigurno sam još nešto zaboravila. Ja lično mislim da su to samo verovanja.

Stavljaju grane i u dzakove sa pasuljem, da ne bi bilo onih sitnih bubica koje ga napadnu preko zime!